Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Od devetnaestog stoljeća pojam slaganja i bliskosti sa Zapadom uz očuvanje našeg identiteta suočio se s nizom prigovora i tvrdnji da je cijena priključivanja modernosti odustajanje od našeg identiteta. Ova kontradikcija dominirala je životnom scenom do te mjere da je njezin glas nadjačao glas onih koji su vjerovali u mogućnost kombiniranja modernosti s očuvanjem vlastitog (vjerskog, kulturnog i nacionalnog) identiteta, a oni koji su vjerovali u mogućnost da se to postigne smatrani su naivnim i odvojenim od stvarnosti.

U suštini, argumenti na koje se naslanja ova ideja uglavnom su povezani sa širokim i dubokim jazom koji nas je odvojio od naše islamske civilizacije u kontekstu našeg nastojanja da idemo u korak sa modernošću.

Više ne stojimo na tački s koje je pokrenuta ova rasprava, a imamo motive i ciljeve koji se uveliko razlikuju od onih koji su te ideje pokrenuli prije mnogo godina, dok je modernost prevladala u svim institucijama i dominira načinima razmišljanja, tako da smo stvorili sebi novu poziciju unutar ove modernosti. Možda je jedina greška što nastavljamo postavljati ista pitanja, a da se uopće ne osvrćemo na iskustva koja smo prošli tokom ovih godina i na promjene koje su se dogodile.

Ko su bili pioniri koji su postavili ova pitanja o modernosti i samostojnosti i mogu li se oni nazvati naivnim i nerealnim? Što se tiče Turske, početak tih ideja možemo pripisati Namiku Kemalu, jednom od najistaknutijih osmanskih mislilaca i državnika i književniku i pjesniku Zija Paši, a koje su kasnije iskristalizirane nadahnutim stilom i terminologijom Muhameda Akifa, te publikacijama časopisa Sebil al-Rešad s početka 19. stoljeća.

Ali koja je glavna razlika između percepcije ovih mislilaca i naše percepcije nas samih (naše vlastitosti) u ovom trenutku? Razlika je u tome što su oni bili u pripravnosti i poziciji odbrane osmansko-islamske države i društva i predstavljali su živi politički front pred zapadnom prijetnjom, koja se pokušavala širiti iz dana u dan. 

U tom kontekstu, smatrali su da je moguće uzeti nauku i tehnologije koje su učinile Zapad jakim, izolirajući ovo znanje od kulture, religije i ideologije koja ga okružuje, kako bi se ostalo postojano pred izazovom Zapada. 

Ovim idejama rugali su neki kasniji islamski mislioci, jer su smatrali da je nemoguće odvojiti nauku od kulture, niti tehnologiju od ideologije. Glavni argument na kojem su temeljili svoj stav jeste upravo ono što danas živimo, budući da su muslimani uzeli zapadne tehnologije, a sa njima i zapadnu kulturu i ideologiju.

Međutim, ova ideja i vizija zanemaruje mnoge važne detalje i pravi zbrku između uzroka i posljedica.

Zapadna ideologija i kultura nije došla do današnjih muslimana kroz vrata nauke i tehnologije. Suprotno tome, ti elementi su nametnuti političkom prisilom, a islamski svijet je u potpunosti izgubio pravo na samoodređenje nakon Drugog svjetskog rata.

Nakon poraza koje je pretrpio islamski svijet, modernistička ideologija je nametnuta u svojoj najekstremnijoj verziji sa svim svojim prednostima i nedostacima.

U tom periodu, islamski svijet postao je lišen čak i prava da organizuje izbore u skladu sa svojim interesima, tako da zapadni način života nije stigao do muslimana spontano kao ideja koja prati nauku i tehnologiju, već je nametnut silom, što mnogi mislioci ignoriraju i smeću s uma. 

Isto tako, mislioci tog doba osjećali su teret odgovornosti prema islamskom svijetu, za razliku od republikanaca koji su došli poslije njih. Spomenuti islamski mislioci su osjetili težinu situacije i prijetnje s kojima su se suočili njihova zemlja i islamski svijet pred zapadnim imperijalizmom, te su tražili rješenja i izlaz iz ove teške situacije. 

Stoga su oni razvili islamsku jurisprudenciju i dozvolili uzimanja nauke i korištenje bilo kojeg naučnog izvora iz bilo koje zemlje, kako bi se muslimani oslobodili neugode koju mogu osjećati tražeći znanje u nemuslimanskim zemljama.

Uz to, postoji mnogo primjera muslimanskih učenjaka i mislilaca koji su se okoristili zapadnom naukom i tehnologijom, a da ih to nije spriječilo da izgrade vlastite stavove i ideje, jer uzimanje takve nauke ne znači nužno poricanje sebe i svoga identiteta, niti odustajanje od svojih stavova i svoga ubjeđenja. Moderna ili ”zapadna” nauka nije put bez izlaza, niti katastrofa od koje se ne može pobjeći. Naprotiv, naučna dostignuća i tehnologije koje su došle sa Zapada, itekako možemo koristiti i iskoristiti, a da ne prihvatimo njihovu kulturu i ideologiju sve dok čvrsto vjerujemo u sebe i dok dosljedno kročimo stazom islama. 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here